Postoje dvije istine koje niko ne moze da ospori, a sve druge mi obicni smrtnici nikada necemo saznati. Narodi su u svojim usmenim predavanjima ostavili mnoge mudrosti, medju kojima je svima dobro poznata: „Zavadi, pa vladaj!“ Jedan gore sjedi i gleda kako druga dvojica igraju sah i umire od smijeha. Kao najveci krivac i mudrac glumi najvecu zrtvu. A postoji i treci, kao rezervni igrac koji je toliko ojacao, da je postao opasnost za smjenu na tronu. Posto ta dva igraca nisu dovoljno poslusna, a ovaj treci je mogao da im lako pokvari igru, vladajuci je morao je da stvori i pusti jednu buvu, koja polako ali sigurno kaki po nasim glavama, po citavom svijetu. Ne bira ni vjeru ni naciju. Nekoga ubije, nekog rani. a nekog samo okrzne. Sve po zakonima prirode, opstaju samo najjaci. Svi ostali su kolateralna steta.
Druga istina, kakvi smo prema prirodi koja nas hrani, cudo je da nas jos nisu gadjali iz svemira. Planeta place, pusta suze poplavama, puca joj koza zemljotresima, pluca se guse pozarima, a mi pohlebom i gordoscu. Hocemo li ovaj put nauciti nesto i dozivjeti novu renesansu? Ne znam jos da li je peh il sreca biti svjedok izmjene centra moci. Nek nam prva istina gore bude nauk. Ne bi se mi sami sjetili, sad imamo buvu da nam prenese zapovjedi.
