Tesko je covjeka izvuci iz jedne cahure koju je sam sagradio i sebe sam ugradio. Jos teze je promijeniti navike. Covjek se tada osjeca napadnuto, aktivira sve mehanizme zastite i istine se boji kao maca. Sve nebitne stvari kojima posvecujemo paznju, a odvlace nas od dobroga, samo jos vise steze vec teske lance. Vecina se boji neceg novog i drugacijeg kao da je sve ljuti neprijatelj. Nismo mi sami i ne vrti se svijet samo oko nas. I kamen je ziv. Istina je kao ostar noz koji te presjece i uzduz i poprijeko, ali i jedini nacin da se covjek oslobodi tereta i da progleda. Treba puno hrabrosti za to.
Svakodnevno u svim sferama zivota smo svjedoci nasilja, kako fizickog tako i psihickog. I uvijek mislimo da se to moze desiti samo u „tudjoj“ kuci. Svako je osjetio barem malo te gorcine. Svakodnevno se ljudi bore za svoje mjesto, gonjeni naravno licnim, a manje i drustvenim ciljevima. Svako normalan ce se potpisati sa STOP NASILJU. Svi koji se osjecaju ugrozeni imaju puno pravo da se bore za svoje oslobadjanje. Pobijedio si tada kada te ni jedan negativan komentar ne zaboli.
Medjutim, u tim nasim svakodnevnim bitkama zaboravimo nekog ko je najnemocniji, ciji glas se uopste ne cuje, cije brige i boli gledamo kao nemoguce. Najcistija, najemotivnija i najslabija bica su najvece zrtve neljudi, pedofila, kanabalista, zednih krvi u potrazi za vjecnim zivotom, gladnih mladog mesa, ludih u bolesnoj pozudi za ispunjavanje paklenih potreba njihovog tijela i demonske duse. Prezivjela bi nasa psiha i najgori horor film, ali ono sto ta djeca prezivljavaju, mi ne bi ni pogledom.
Svakodnevno bez i jednog traga nestaje hiljade djece. Neki roditelji jecaju, a neki ih prodaju za pare. Majke sahranjuju zivu djecu, a oteta su po rodjenju. Tokom svih migracija, kao i ove trenutne nestaju samo djeca i brojka je opet na hiljade. A brojke djece iz domova ili sa ulica su jos crnje. Primitivna zrtvovanja prilikom raznih rituala nisu samo dio proslosti, ona nisu nikad ni prestajala. Ni robstvo nikad nije prestalo, ni naucni eksperimenti na njima nikad nisu prestajali, muceni u najgorim mukama… Hrane nas slovima demokratije dok ispijaju njihovu mladu i cistu krv u nezamislivim seansama. Prave nas i ludima i bolesnima, a mi nismo ni jedno ni drugo, ali zato jesmo coravi…
Modiramo se stvarima koje su napravile djecije rucice, kao oni sto u imenu imaju cetiri slova. Kitimo se nakitom pravljenim djecijim rukicama koji su bez oca i majke, kao oni sto imaju labuda. Mazemo se kremama od samljevene djece kojima neka majka nije dala sansu ni da se razviju ili ih nije htjela…povraca mi se i dok pisem. Koristimo tehniku zbog koje su djeca umrla u rudnicima i na otpadima, citav dan za kap vode i mrvu hrane. Kupujemo vodu divnog imena koja se puni tamo gdje se ljudima daje mulj da piju. Ne, njihova zemlja nije bez bunara i nije suha, samo je krade jedan neljud sto zivi u neutralnoj zemlji. Sanjamo da posjetimo mnoga rajska ostrva, koja su rajska samo za pedofile, gdje su djeca izgubila vise snagu i da vriste…
Svemir i Zemlja, borba prsa u prsa, licem u licem, mac sa macem, grom sa gromom, um sa umom…Ateisti i vjernici da se udruze u zajednickoj molitvi. Pocinje davanje istine na kasicicu. Nebeske vojske vode bitku za novo radjanje. Svemir nam mozda opet daje novu sansu.
