Ljudi me često pitaju zašto sam nazvala ovaj Blog „Paralelni put“. Moj odgovor ću dati kroz priču koja se tice sigurno većine ljudi. Uvijek nam je nečija sreca veća, a nesreća blaža. Predrasuda uvijek ima najbrže noge i može opasno biti zavidjeti nekome. Veliki teret na ledjima obično poklanja najljepši osmijeh, Jedna mirna usta možda nemaju snage ili ne žele da vrisnu, jedne bolne ruke ne mogu da pričaju, neko u svemu vidi ljepotu, a neko bi i cvijet proružnio.
Do nas je!
Ja vjerujem da smo se svi barem jednom zapitali da li mi zaista živimo svoj život ili on zapravo prolazi nekim paralelnim putem mimo trenutnog. Kao da ste u zoni sumraka, u nekom dubokom snu, u mjestu ili sudbini kojoj ne pripadate, vodjeni samo jedno željom da se probudite.
Ovo je zajednička bol ljudima koji su prihvatili serviranu sudbinu bez znanja da imaju mogućnost izbora i snage za borbu, ali sa snagom da trpe bol. Rodio si se bez svoje odluke, naučen si necemu bez svoje odluke, planiraju ti život bez pitanja za tvoje želje.
Stagnacija uzrokovana nedonošenjem odluka je nešto najgore sto mozemo sebi da uradimo. Ne može nista da se desi bez odluke, nema promjena bez odluke, jer čuda se ne dešavaju sama od sebe. I tako kad postanemo hrabri i shvatimo da je istina prijatelj ijako ostavlja ožiljke, imamo veliku šansu da se probudimo i konačno predjemo taj nevidljivi most do zapisanog puta.
Pogledajte znakove pored puta, dajte šansu nekome kome i ne mislite, pogledajte i neznanca, jer poruke su svuda oko nas. Otvorite oči i srce, niko nije rodjen da stalno pati. Ko svoju mrenu na očima tvrdoglavo štiti, nek ne huli i nek pusti druge da žive.
Mi donosimo odluke, mi smo odgovorni za ishod i niko drugi. Nema napretka ako je uvijek neko drugi kriv. Priznaj i uspijeh i poraz i ne boj se da ces ostati bez svog puta gdje te čekaju tvoji plodovi ako si se usudio da djeluješ.
