Prije par vijekova, jedna obecana zemlja pripadala je jednom narodu, cija upozorenja su nas sada stigla. Mi gluhi, njemi, coravi, glupi. Rekose oni: „Kad se unisti i zadnje drvo, kad se otruje i zadnja rijeka, kad se upeca i zadnja riba, shvatice ljudi da se materijalno ne moze jesti!“ Onda se spojio otpad par drugih naroda i otese im zemju bogatu. Otese ono sto pripada svima, otimaju i danas, ubise i ubijaju, po citavom svijetu. Nezasitom nikad dosta. Djeca gladna, zedna, bolesna, zemlja iscrpljena, svi na izdisaju.
Tim starosjediocima priroda je bila Bog, postovali je i voljeli, pratili svaki njen znak za svoju i njenu dobit. Kako je zaboravljeno da smo i mi dio nje. Kad joj plod gazimo kao da sami sebi rane stvaramo.
Sad je doslo vrijeme naplate naseg rada i djelovanja. Nesto sto cak ni golim okom ne vidimo, skupilo nas u jedan veliki tor, da bi nebo postalo ponovo plavo, da bi se ribe vratile u rijeke, da bi ptice ponovo cvrkutale, da bi voda bila prozirna, da bi cvijece ponovo mirisalo, da bi vazduh bio vazduh, da ono sto je i ostalo ne bi izumrlo, da bi se mi procistili…i progledali…
Sad vise niko nije ni crn, ni bjel, ni zut, niti kome smeta kako se molis ni koga volis. Sad ako ne postanemo ljudi, necemo nikad.
Amin!
