Pazljivo birati rijeci, intimno cuvati povezanost svog duha sa nekim svijetom koji je nevidljiv, dok se njegovo prisustvo osjeca svim bicem. Povezanost nevidljivom pupcanom vrpcom sa svemirom. Temelj naseg postojanja-vjera, vjerovanje, povjerenje u nesto, u nekoga. Kako god da se zove-Bog, Priroda, Svemir, dopustimo slobodno svom bicu da odluci. Slobodno, bez nametanja. Ali, kad dodas toj iskri gordost, poneses se samo u svoje visine, pocinjes tudju da pljujes, gazis, prljas, negiras. Tada ti nebo presjece vrpcu, ali to ne vidis zbog visine tvoje. Tada kao slijepac hodis po Zemlji i krades posao mudrome.
U ime Njegovo su vodjeni svi ratovi, osakatili se narodi. Izgovor za izgovorom da bi se presjekle sve te pupcane vrpce postojanja. I tako je uvijek bilo, dok je zapisanog svijeta i vijeka, sve do danas. Korijen znanja je sakrivenen pod vodom i pijeskom. Komadi istine su ili spaljeni ili opljacakani, znaoci zajedno sa njima, na lomacama. Proglasise ih nevjernicima. Koliki su oni bili nevjernici toliko te sudije nisu bili vjernici. I ono malo sto je ostalo cuvaju zidine nasih predaka i tamo negdje ili blizu u nekom prasnjavom podrumu ili u blindiranoj biblioteci dostupnoj samo nultoj krvnoj grupi.
Nisu ni oni problem, koliko su slijepi ljudi koji ne znaju ni slovo svoje knjige, a kritikuju tudju. Kako se lako zaboravi zlocin u ime njegovo. Kako se lako zaboravi dobrovoljno, najmasovnije stradanje djece u ime njegovo. Zar moze strah od prokletoga da bude veci od roditeljske ljubavi. Mjesecima, stotinama kilometara isle su male nevine nozice kroz nepoznato, kroz divljinu, bez hrane, prepustene i zivotinjskim i ljudskim zvjerima. Svi ti pohodi su dovoljno zli, ali ovaj je i za djavola previse. Roditelji su se dicili ponosom, misleci na udobnu stolicu i okus ploda u rajskome vrtu, dok su njihovi izdanci okusali samo glad, bol, mucenje i laganu smrt. Andjeoska vojska se samo nagomilavala.
Prodjose vijekovi kao svjetlost, a osta sljepilo kojim dobrovojno hodaju do provalije donjeg svijeta…
Djeca se ne oprastaju!
