Zahvaljujem se prijateljici Sonji Bohnstengel (Instangram-sonjacolors@) na koristenje njenog najnovijeg rada za uljepsavanje moje vizije o umjetnosti!
Da bi bila umjetnost mora biti ljubav. Zar bez ljubavi mogu da se stvaraju ta bezbrojna cuda, blaga koja drhte od isprepletenih emocija. Ona je svima na dar. Ona je dirigent nasim emocijama, gdje emocije postaju vidljive. I da sutimo, otkriva nas govor nasega tijela.
Prva pisana rijec civilizacija, prva rijec covjeka. Vjecna je, ne umire, sto vise stari, to vise siri obim i doseg svoje aure. Ona daje kamenu i drvetu oblik i dusu, daje znacaj papiru, ispusta bol i ljubav kroz pokret ruke ili tijela. Kroz pjesmu izaziva rat i mir, ostavljajuci tragove na daskama koje zivot znace. Zbog nje padaju glave, a ljudi postaju ikone. Cesto je cuvar tajni skrivajuci tajne poruke istorije, poruke nama koji zelimo da vidimo i da znamo…
Ono sto nam je zabranjeno da govorimo, umjetnost je nasla nacin da bude glasna.
I da si hladno srce Sibira, zagrijace te pjesma nekog slavuja. Kroz umjetnost nismo robovi bez emocija i kroz nju dozivljavamo ljubav koja nije lazna.
Svi ti mitovi, bajke, basne, stripovi, sve te price o borbi dobra i zla, svi koriste isto orudje do pobjede. To je ljubav bilo koje vrste. Svakom ostavlja oziljak, ali donosi slobodu. Bez ljubavi kao bez duse, nema djela, nema tragova, samo tamna rupa bez dna. Nema nam domovine u svemiru.
Zapalimo iskru u sebi, da nas obasjava kao i mjesec u tamnoj noci!
