Ko se boji vuka još…
Vrijeme davno, vrijeme prošlo, oslikava našu sadašnjost. Koliko je to filizofa bilo, a koliko ratnika, neznanih junaka.
Siti i zavaljeni u postelji, mudri ko lisice, sa kompleksima Boga, ubiše svoju dosadu sa riječima i ne bi im ni ogrebotina. Znadoše oni moć slova, pa ga iskoristiše za kradju istorije, znanja, junaštva. Napraviše od sebe stvoritelje uma i znanja, pokopaše pravi izvor i sakriše tragove. Slova utonuše u papir od težine…
Neznani junaci bitku vodiše i vode, neznani junaci sa voljom i snagom svemira, bez traga slave, vode bitku spasenja. Otvoriše se tamni tuneli, dokazaše da je pakao na planeti zemlji. Nije junak od kraljevskog roda, već običnog roba.
I dodje vrijeme za pravdu i istinu. Tako je strašna da su joj dali oblik najgore bolesti. Toliko ih je strah da gube kontrolu i pokazuju svoje lice iza maske koja je otežala od paklene vatre iza…ko preživi ovo i doživi renesansu, pričaće.
I ko se boji vuka još…te životinje koja je više socijalno opredjeljena nego čovjek, koja živi u čoporu u kojem se zna ko je vodja, koja zavija kad nešto nije u redu…
